Licemjerje

Neki dan na putu kući, mimoišao sam gospođu koja je stopirala. Ni sekunde nisam pomislio da bih mogao zaustaviti auto i ponuditi joj prijevoz iako mi je Ford bio posve prazan. Najmanje troje ljudi moglo se još voziti sa mnom. Zašto nisam stao? Nije mi se dalo gnjaviti. Nije mi se dalo razgovarati, vraćao sam se s posla i bio sam umoran. I napokon, netko drugi će joj stati. Zašto bih BAŠ ja morao? No u tome i jest problem. Svi razmišljamo netko drugi će. Odavno znana činjenica difuzije odgovornosti sveprisutna je u našim životima. Kada gledamo Dnevnik i ljutimo se jer nam Vlada želi ukinuti još jedno pravo, nametnuti nam još jedan porez, osjećamo da bismo trebali nešto učiniti. No odmah potom odgovaramo si kako nije potrebno da baš mi preuzmemo taj teret i rizik na sebe. Sigurno postoje kompetentiji ljudi od nas. Problem je jedino što ti kompetentniji ljudi također isto misle i očekuju od nas.
Tako je i gospođa koja je tražila prijevoz i dalje čekala da joj netko zaustavi vozilo, no bezuspješno. Svi su prolazili. No, zar se stvarno moguće da je u naravi čovjeka bezosjećajnost za patnje i probleme drugih?
Mislim da nije.
Mislim da nas je Crkva previše naučila licemjeru da bismo mogli i znali regairati i djelovati bilo kako drugačije. Kad se sjetite da bismo, kršteni trebali biti vjernici, dobri katolici i svake nedjelje moliti se u crkvi Bogu - tko od nas (krštenih) to radi? I još bolje, tko od nas (krštenih) se osjeća lošim katolikom? Psujemo krv isusovu i majku božju i boga ti i krista svaki put kad nešto ne ide kako bismo željeli, a unatoč tome - smatramo se dobrim katolicima. Kako je to moguće? Učenjima Crkve. Budući da Crkvi nije važno koliko su njihovi katolici pravi vjernici nego koliko ih ima kvaliteta vjernika je takva kakva jest. Djete koje odgajaju licemjerni roditelji neće drugačije znati nego biti licemjer.