Svi ćemo se složiti da su nam ciljevi potrebni u životu kako bismo mogli normalno funkcionirati. Inače, lako se dogodi da se dan (i život) pretvori jedno veliko ponavljanje. Da, da... ciljevi… neki od mojih su; posjetiti mjesta koja su od (povijesne i kulturne) važnosti, upoznati svaku grudvicu Hrvatske, upoznati koje životinje te mogu pojesti u našim NP-ovima, izludovati (ponapijat ) se u barem pet glavnih hrvatskih gradova (Zagreb, Rijeka, Osijek, Split i Dubrovnik – nek' se nitko ne vrijeđa ako njegov grad nije spomenut), imati svoj stan, imati dovoljno zgodnih žena koje će me dizati u nebesa, imati dovoljno novaca, napisati nekoliko važnih djela hrvatske književnosti, biti kul ujak, karizmatičan djeda, predsjednik Hrvatske… da samo nabrojim neke. Izostavio sam posjedovati Audi TT, PT Cruiser, barem jedan motor i stan s prepuno svijetla i biljaka na sve strane.
Zbog svega ovoga se svako jutro ustajem? Pretpostavljam da da. Međutim radim li na tome da ostvarim te ciljeve? Ha, sad... Trenutno sam zaposlen (honorarno) živim u Zg-u s cimerom, i kotrljam se. Kako plima nadođe i koja mi sranja baci na obalu tako ih ja čistim i guram nazad sve dok ne nadođe sljedeća plima sa posve novim sranjima. Zaboravio sam spomenuti da bih jednog dana htio imati obitelj sa petero djece i nekom pametnom, kul uspješnom ženom. Vjerojatno bismo imali spremačicu (no nikako neku zgodnu). Da, to je još jedan cilj. Sad, ako mi treba nekoliko godina da zaradim ili otplatim, ovisno kojim putem idem, auto, koliko mi vremena treba da sve to isfuram? 30-ak? Tako negdje. Taman da sve stignem obaviti prije predsjedničke kandidature. Uf… Dvadeset i pet mi je godina i još se osjećam djetetom, tinejđerom. To je zato što nisam imao pravi pubertet. Nisam se imao prilike pristojno pobuniti, drogirati, razbiti nešto, nekog, sebe (u životu nisam jednu kost slomio), jer nisam imao pravo muško društvo s kojim bih vladao gradom – mi nikad nismo vladali gradom – uvijek smo nekako više naginjali na one prosječne, neprimjetne; niti smo bili kuleri, nitko nije svirao ni jedan instrument, jedva da je itko pušio (a ako jest, to je izgledalo jako blesavo), ali nitko nije ni bio (pre)zabrinut spašavanjem kitova na obalama Francuske ili fasciniran cjepkanjem atoma, tako da smo neprestano visjeli negdje između. A to je ono najgore. Jer tko zna nabrojiti trećega, četvrtoga, petoga, itd. astronauta na mjesecu? Ali prvog i zadnjeg, e to je već lakše. Tako i ovo, sivilo nikoga ne zanima. Ha, da… siva eminencija! No uglavnom, tako da sam imao prilično zdravo djetinjstvo (kažem prilično jer neke tajne neću ni vragu otkriti) pa sad nemam dovoljno svijesti da bi sve končano trebalo završiti, da je priča o Petru Panu gotova i da tulumi stvarno ne traju stalno. Da Vrijeme odrastanja nije samo film, da se potrebe trebaju mijenjati i da mi snovi iz djetinjstva ne mogu još uvijek biti na prvom mjestu. Ili mogu? (…jer jesu…). Nekad sam prije čitao Hesseovo Putovanje na istok. Kao on tada, tako i ja sada pokušavam kroz crtice i promišljanja nešto shvatiti… samo; čemu? Čemu on tada, ja sada i netko ubuduće? Pitanja i pitanja, a nigdje odgovora. Živjeti i živjeti, je li to odgovor? Disati, susreti se, nasmiješiti ti se i pružiti ruku, pomoći. Ali da svi to radimo ne bi se imalo više kome pomoći. Lako je biti humanitaran među huljama, pa si svetac! Ali kad smo svi sveci, dobri i brižljivi. Svi smo Majke T. i pape Wojtyłe?! Šta tad? Koji je smisao onda. Naposljetku, zašto onda ne ubiti? Uživati u primarnim potrebama, instinktima. Želim opljačkati, opljačkaj. Razbiti, razbi. I onda opet isto. Svi takvi pa ko je onda ''rebel''? Istina je valjda magična sredina. Waitapu kojem svi moramo težiti. Pa ako tamo treba doći preko trnja (trupla) ili pomoću ceste na istok, onda je to to. Onda je to opravdano. Dakle tako. Ako radimo za taj zajednički, prihvaćeni cilj, ono što radimo nam je posve dopušteno jer svi to radimo ili ćemo. Ne smijemo griješiti zbog grijeha, ali možemo zbog grješnika. Ubij ubojicu, ali ne ubij! Ukradi lopovu, ali ne ukradi! Vrati drago za milo, ali ne diraj drago! Laži da dođeš do istine, ali ne laži!
Ukratko, budi političar.
Zbog svega ovoga se svako jutro ustajem? Pretpostavljam da da. Međutim radim li na tome da ostvarim te ciljeve? Ha, sad... Trenutno sam zaposlen (honorarno) živim u Zg-u s cimerom, i kotrljam se. Kako plima nadođe i koja mi sranja baci na obalu tako ih ja čistim i guram nazad sve dok ne nadođe sljedeća plima sa posve novim sranjima. Zaboravio sam spomenuti da bih jednog dana htio imati obitelj sa petero djece i nekom pametnom, kul uspješnom ženom. Vjerojatno bismo imali spremačicu (no nikako neku zgodnu). Da, to je još jedan cilj. Sad, ako mi treba nekoliko godina da zaradim ili otplatim, ovisno kojim putem idem, auto, koliko mi vremena treba da sve to isfuram? 30-ak? Tako negdje. Taman da sve stignem obaviti prije predsjedničke kandidature. Uf… Dvadeset i pet mi je godina i još se osjećam djetetom, tinejđerom. To je zato što nisam imao pravi pubertet. Nisam se imao prilike pristojno pobuniti, drogirati, razbiti nešto, nekog, sebe (u životu nisam jednu kost slomio), jer nisam imao pravo muško društvo s kojim bih vladao gradom – mi nikad nismo vladali gradom – uvijek smo nekako više naginjali na one prosječne, neprimjetne; niti smo bili kuleri, nitko nije svirao ni jedan instrument, jedva da je itko pušio (a ako jest, to je izgledalo jako blesavo), ali nitko nije ni bio (pre)zabrinut spašavanjem kitova na obalama Francuske ili fasciniran cjepkanjem atoma, tako da smo neprestano visjeli negdje između. A to je ono najgore. Jer tko zna nabrojiti trećega, četvrtoga, petoga, itd. astronauta na mjesecu? Ali prvog i zadnjeg, e to je već lakše. Tako i ovo, sivilo nikoga ne zanima. Ha, da… siva eminencija! No uglavnom, tako da sam imao prilično zdravo djetinjstvo (kažem prilično jer neke tajne neću ni vragu otkriti) pa sad nemam dovoljno svijesti da bi sve končano trebalo završiti, da je priča o Petru Panu gotova i da tulumi stvarno ne traju stalno. Da Vrijeme odrastanja nije samo film, da se potrebe trebaju mijenjati i da mi snovi iz djetinjstva ne mogu još uvijek biti na prvom mjestu. Ili mogu? (…jer jesu…). Nekad sam prije čitao Hesseovo Putovanje na istok. Kao on tada, tako i ja sada pokušavam kroz crtice i promišljanja nešto shvatiti… samo; čemu? Čemu on tada, ja sada i netko ubuduće? Pitanja i pitanja, a nigdje odgovora. Živjeti i živjeti, je li to odgovor? Disati, susreti se, nasmiješiti ti se i pružiti ruku, pomoći. Ali da svi to radimo ne bi se imalo više kome pomoći. Lako je biti humanitaran među huljama, pa si svetac! Ali kad smo svi sveci, dobri i brižljivi. Svi smo Majke T. i pape Wojtyłe?! Šta tad? Koji je smisao onda. Naposljetku, zašto onda ne ubiti? Uživati u primarnim potrebama, instinktima. Želim opljačkati, opljačkaj. Razbiti, razbi. I onda opet isto. Svi takvi pa ko je onda ''rebel''? Istina je valjda magična sredina. Waitapu kojem svi moramo težiti. Pa ako tamo treba doći preko trnja (trupla) ili pomoću ceste na istok, onda je to to. Onda je to opravdano. Dakle tako. Ako radimo za taj zajednički, prihvaćeni cilj, ono što radimo nam je posve dopušteno jer svi to radimo ili ćemo. Ne smijemo griješiti zbog grijeha, ali možemo zbog grješnika. Ubij ubojicu, ali ne ubij! Ukradi lopovu, ali ne ukradi! Vrati drago za milo, ali ne diraj drago! Laži da dođeš do istine, ali ne laži!
Ukratko, budi političar.
Primjedbe
Objavi komentar