MISLIM DA LJUDI TREBAJU PATITI

„Mislim da ljudi trebaju patiti. Da je to izravna potreba života i da to je vlakno, DNK ljubavi, stvarne istinite ljubavi.“ – Jeremy Renner

Kad sam čuo ove riječi u podcastu kod Joea Rogana, morao sam zastati. Koliko nas se zapravo usuđuje razmišljati o tome? U svijetu gdje stalno tražimo ugodu, zaštitu, sigurnost, Jeremy Renner – čovjek koji je preživio tešku nesreću koja ga je gotovo koštala života – otvoreno tvrdi: bez patnje nema prave ljubavi.

To nas vraća na neka duboka, stara pitanja koja su mučila filozofe, psihologe, pa i svece. Stoička filozofija uči nas da je patnja dio života, materijal iz kojeg se kuje karakter. Viktor Frankl, preživjeli iz Auschwitza, govorio je da čovjek može izdržati gotovo sve ako pronađe smisao. Sveza Majka Tereza u patnji je vidjela priliku za ljubav i suosjećanje, a sveti Ivan Pavao II. podsjećao je da je upravo u trpljenju skriven poziv na istinsku ljubav. Čak i suvremeni mislioci poput Jordana B. Petersona govore da čovjek mora nositi svoj križ – da nema smislenog života bez prihvaćanja boli i odgovornosti.

J. Renner svojim riječima ne ulazi u duboke teoretske rasprave, ali pokazuje ono što svi ti mislioci naglašavaju: ljubav nije samo osjećaj, ona je čin. Ona zahtijeva ranjivost, žrtvu, pa i trpljenje. I to vrijedi ne samo u ljubavnim odnosima, nego u prijateljstvu, roditeljstvu, poslu, pa čak i u ljubavi prema samom životu.

Renner, slavni američki glumac najpoznatiji po ulozi Hawkeyea u Marvelovim filmovima, postao je tako neočekivani glasnik dubljih promišljanja o patnji nakon što je preživio tešku nesreću sa snježnim plugom početkom 2023. godine. 

Njegov oporavak uključivao je više prijeloma, ozbiljna oštećenja prsnog koša i dugotrajan boravak u bolnici - no nakon što ga je pregazila ralica za snijeg od 7 tona (?!) i slomila mu 38 kosti u tijelu, ispalo mu OKO!!! i morao je ponovno učiti hodati, jesti, gotovo sve što uče mala djeca, danas govori tako kako govori o patnji. U intervjuu kod Rogana izrekao je misao s početka teksta, koja odzvanja daleko izvan holivudskih granica: „Mislim da ljudi trebaju patiti. Da je to izravna potreba života i da je vlakno, DNK ljubavi, stvarne istinite ljubavi.“

U ovoj epizodi, Renner govori o intenzivnom procesu oporavka koji je uključivao višestruke operacije, titanijske implantate, terapije poput hiperbarične komore, crvenog svjetla i peptidnih tretmana, te svjesne tehnike disanja za upravljanje boli i anksioznošću. Također, naglašava mentalnu snagu i pozitivan stav kao ključne čimbenike oporavka. Smatra da je patnja ne samo neizbježna, nego i nužna za osobni rast i razumijevanje prave ljubavi. Ovo iskustvo promijenilo je njegov pogled na život, stavivši fokus na autentičnost, smislene odnose (osobito s kćeri) i uklanjanje "besmislenih stvari" iz njegova života., Također govori o svojoj dobrotvornoj inicijativi, Renovation Foundation, koja pomaže mladima u sustavu udomiteljstva u Nevadi, odražavajući njegovu želju da patnju pretvori u pozitivnu promjenu.

Ovo gledište, da prava ljubav i prava ljudska povezanost ne mogu postojati bez iskustva patnje, upućuje nas na dužu tradiciju promišljanja o bolima ljudskog života. Rennerov instinkt da u patnji vidi više od pukog zla podsjeća na stare stoičke mudrosti, gdje patnja nije nešto što nas lomi, nego ono što nas kuje i oblikuje. Stoička filozofija uči da se u suočavanju s bolom otkriva karakter, a Renner je kroz vlastitu borbu s nesrećom došao do istog zaključka: slava, novac, fizička snaga — sve je to prolazno, ali ono što ostaje jest kapacitet za ljubav i zahvalnost, koji često cvjeta upravo kroz trpljenje.

⮛ CIJELA EPIZODA ⮛

Slično su promišljali i velikani 20. stoljeća poput Viktora Frankla, austrijskog psihijatra koji je preživio strahote Auschwitza. Frankl je u svojem djelu Čovjekovo traganje za smislom ustvrdio da patnja sama po sebi nije plemenita, ali čovjek može, ako to odluči, pronaći smisao u njoj. Onaj tko uspije u boli vidjeti priliku za rast, tko je spreman prihvatiti je kao neizbježan dio života, izlazi iz nje dublji, čvršći, više čovjek. Renner, kada govori o patnji kao DNK-u ljubavi, nesvjesno potvrđuje Franklovu misao da čovjek postaje najpotpunije biće kada, suočen s neizbježnim, ipak izabire odgovornost, smisao i ljubav.

U duhovnoj dimenziji, ovakva razmišljanja imaju duboke korijene. Sveta Majka Tereza iz Kalkute, posvetivši život najsiromašnijima među siromašnima, svjedočila je kako upravo u patnji čovjek pronalazi dublju povezanost s drugima i s Bogom. Za nju patnja nije bila prokletstvo, nego prilika za ljubav, za sudjelovanje u Kristovoj muci, za sućut i predanje. Sveti Ivan Pavao II. u svom apostolskom pismu Salvifici Doloris naglašavao je da patnja ima spasiteljski karakter, da nas poziva na ljubav koja nadilazi granice ljudske snage, jer nas uči predanosti i suosjećanju.

Suvremeni psiholog Jordan B. Peterson ide istim tragom, iako u sekularnom okviru, kada kaže da je patnja temeljno obilježje života koje nitko ne može izbjeći. Njegovo učenje, poput Franklovog, usmjereno je na to da smisao nalazimo ne u bježanju od boli, nego u preuzimanju odgovornosti unatoč boli — nositi vlastiti križ, kako bi se reklo u kršćanskoj simbolici. Rennerovo iskustvo i izrečene misli to potvrđuju: nije pokušao minimalizirati ili ignorirati svoju patnju, nego ju je prepoznao kao materijal iz kojeg se tka prava ljubav i istinsko ljudsko iskustvo.

U konačnici, Rennerova poruka kod Rogana možda posebno rezonira jer dodiruje univerzalnu istinu: nitko tko istinski ljubi neće izbjeći trpljenje, jer voljeti znači biti ranjiv, biti spreman izgubiti, žrtvovati se, trpjeti. Patnja i ljubav, iako na prvi pogled protivnici, u srcu ljudskog života zapravo su saveznici.