Svaki dan mi je sve teže pronaći razloga za izaći iz kreveta. Neprestano slušam nove mjere Vlade i nove cijene (sve veće) i sve više slušam jadne priče običnih ljudi pa mi glava svakog dana hoće puknuti od jada. Koliko je normalno da 28-ogodišnjak ima ciničan i razočaran stav 65-ogdišnjaka? A upravo me takav stav muči svakog jutra. Sve češće čekam podne, točnije 16 sati i koristim svaku slobodnu minutu za opuštanje. Za bijeg od svakodnevnih briga, a onda navečer, kad trebam leći... ogorčenost. Ogorčenost zbog sutrašnjeg jutra i spoznaje da ponovno moram ''ući'' u sav taj svijet, da moram opet igrati prema Njihovim pravilima i da sam toliko nevažan, toliko sitan u cijeloj priči, da me u svakom trenutku mogu zamjeniti mravom.
U tišini zimskih večeri, dok vani vjetar šapće svoje priče i snijeg polako prekriva krajolik, knjige postaju tihi saveznici našeg duha. Čitanje nije samo gesta okretanja stranica; to je putovanje u paralelni svijet gdje se stvarnost isprepliće s čarolijom riječi. Čitanje je susret s neizrecivim, ronjenje u ocean emocija i promatranje svijeta kroz prizmu nepreglednih priča. U toplini doma, omotani pokrivačem, svaka knjiga se pretvara u vrata u neki novi svijet, a svaki redak je korak na stazi nepreglednih mogućnosti. Važnost čitanja nije samo u rastućem broju pročitanih stranica, nego u sposobnosti da osjetimo puls života unutar svake rečenice. To je duhovna simfonija koja nas podučava o ljubavi, hrabrosti, gubicima i snazi ljudske volje. Čitanje ne poznaje granice vremena; to je most koji povezuje generacije, omogućujući nam da šaptom čujemo glasove prošlih vremena i da naslonimo srce na iskustva onih koji su prethodili. U zimskim mjesecima, kad priroda miruje, knjige su poput svjetion...
Primjedbe
Objavi komentar