Piskaralu je životni cilj da se njegove tekstove čita. Uživa pisati o bilo čemu pa često krene pisat ne znajući što zapravo želi reći, nego samo zna kako treba napisati NEŠTO. Upravo je ovo jedna od takvih situacija. No unatoč tome što mi se na prvi pogled čini kako ne znam kuda ide ovaj tekst, zapravo postoji neka okvirna ideja o tome što bih htio čitatelju poručiti. Na primjer, kada bih uspio prenjeti uvjerenje da je odvajanje vremena za čitanje kvalitetno potrošeno vrijeme osjećao bih se poput Luther kada je zakucao 99 pravila na vrata crkve u Wittenbergu. Međutim upravo u tome i jest problem kod većine piskarala. Prečesto nas muči pitanje - Zašto pišemo? Kome pišemo?
Najiskreniji odgovor bi bio, sebi i zbog sebe. Ventiliranje problematičnih misli ili traženje rješenja problematičnih situacija vrlo je često jedini razlog pisanja, poezije pogotovo. Međutim postojala su vremena (za kojima iskreno žalim) kada su pisci osjećali svetu dužnost upozoravati ljude pisanjem na probleme u društvu. Pokvareni političari, poslodavci, socijalne nepravde… danas je sve to nestalo, ali nažalost samo iz tekstova. Kako nitko ne cijeni ljubav, poštenje, integritet i čast i ne postoji osoba koja nije ogorčena zbog životne situacije u kojoj se nalazi, cijelo društvo nam se raspada (iznutra) poput kule od pijeska usljed oluje.
Prije spomenute svete dužnosti pisaca sada bi trebali njegovati novinari. Međutim kako hrvatsko novinarstvo đrži nekolicina poslovnjaka koji ne gledaju ništa osim profita (što je njihovo legitimno pravo) hrvatska piskara nisu ništa drugo do li produžena ruka PR mašinerije.
I koji je zaključak?
Svi smo najebali…
Najiskreniji odgovor bi bio, sebi i zbog sebe. Ventiliranje problematičnih misli ili traženje rješenja problematičnih situacija vrlo je često jedini razlog pisanja, poezije pogotovo. Međutim postojala su vremena (za kojima iskreno žalim) kada su pisci osjećali svetu dužnost upozoravati ljude pisanjem na probleme u društvu. Pokvareni političari, poslodavci, socijalne nepravde… danas je sve to nestalo, ali nažalost samo iz tekstova. Kako nitko ne cijeni ljubav, poštenje, integritet i čast i ne postoji osoba koja nije ogorčena zbog životne situacije u kojoj se nalazi, cijelo društvo nam se raspada (iznutra) poput kule od pijeska usljed oluje.
Prije spomenute svete dužnosti pisaca sada bi trebali njegovati novinari. Međutim kako hrvatsko novinarstvo đrži nekolicina poslovnjaka koji ne gledaju ništa osim profita (što je njihovo legitimno pravo) hrvatska piskara nisu ništa drugo do li produžena ruka PR mašinerije.
I koji je zaključak?
Svi smo najebali…
Primjedbe
Objavi komentar