Posljednjih mjesec dana odgađam odlazak doktoru. Naime sve otkako me neki krelac opizd… po desnom koljenu za vrijeme revijalne malonogometne utakmice, muku mučim pri svakoj jačoj aktivnosti. Iako se ne radi o jakoj boli, velikoj ozljedi (pa čak niti nema otekline ili bilo kakave naznake da je išta ozljeđeno) nakon trčanja, nakon bicikliranja, nakon vježbanja ili igranja kvazinogometa – ne mogu više hodati od boli. Postoji li neki problem onda, vrlo vjerojatno da. Zašto do sada onda nisam otišao doktoru? Već sam mogao zaboraviti na bol. Jedini razlog koji mi pada na pamet jest da se bojim operacije do koje bi moglo doći. Naime, u 27 godina nikada nisam ništa polomio niti bio zbog ozbiljnije stvari u bolnici. Iznimke su potres mozga u 11. godini i napadaj bubrega u 23. godini, ali ni tada nisam bio ozbiljnije tretiran. Ova ozljeda bi me mogla prosljediti pod nož kojeg se lagano i užasavam. Naravno sad su operacije mačji kašalj… ali svejedno… previše sam puta slušao i pisao o pričama u kojima su ljudi ostajali doživotni invalidi zbog nemara kirurga ili čak umrli zbog traljavog operiranja. S druge pak strane, pomalo se bojim kako će mi specijalist nakon pregleda u čudu reći – Gospodin, pa vama nije ništa… – a mene boli. Umišljam li onda? Jesam li hipohondar? Koliko uopće treba pretjerivati u reagiranju na bol, problem. Ako vas list boli i natečen vam je, treba li odmah otići liječniku neka kaže svoje ili poput vikingškog ratnika, samo nastaviti dalje, makar i bez noge? Gdje se nalazi nevidljiva granica hipondarskog naroda i što je potrebno učiniti ne bi li se dobilo njihovu putovnicu? Mislim, ako može Glavaš imati dvojno državljanstvo, zašto ne bismo i mi preosjetljivi bolesnici. Zasad smo ugrožena vrsta i tretiraju nas gore nego su crnce dvadesetih prošlog stoljeća u Texasu. Izborimo se za svoja prava da pretjerujemo i neka nam priznaju našu potrebu. Ako mogu homoseksualcima, zašto ne bi nama?
U tišini zimskih večeri, dok vani vjetar šapće svoje priče i snijeg polako prekriva krajolik, knjige postaju tihi saveznici našeg duha. Čitanje nije samo gesta okretanja stranica; to je putovanje u paralelni svijet gdje se stvarnost isprepliće s čarolijom riječi. Čitanje je susret s neizrecivim, ronjenje u ocean emocija i promatranje svijeta kroz prizmu nepreglednih priča. U toplini doma, omotani pokrivačem, svaka knjiga se pretvara u vrata u neki novi svijet, a svaki redak je korak na stazi nepreglednih mogućnosti. Važnost čitanja nije samo u rastućem broju pročitanih stranica, nego u sposobnosti da osjetimo puls života unutar svake rečenice. To je duhovna simfonija koja nas podučava o ljubavi, hrabrosti, gubicima i snazi ljudske volje. Čitanje ne poznaje granice vremena; to je most koji povezuje generacije, omogućujući nam da šaptom čujemo glasove prošlih vremena i da naslonimo srce na iskustva onih koji su prethodili. U zimskim mjesecima, kad priroda miruje, knjige su poput svjetion...
Primjedbe
Objavi komentar