Riječi Refleksije

Piskaralu je životni cilj da se njegove tekstove čita. Uživa pisati o bilo čemu pa često krene pisat ne znajući što zapravo želi reći, nego samo zna kako treba napisati NEŠTO. Upravo je ovo jedna od takvih situacija. No unatoč tome što mi se na prvi pogled čini kako ne znam kuda ide ovaj tekst, zapravo postoji neka okvirna ideja o tome što bih htio čitatelju poručiti. Na primjer, kada bih uspio prenjeti uvjerenje da je odvajanje vremena za čitanje kvalitetno potrošeno vrijeme osjećao bih se poput Luther kada je zakucao 99 pravila na vrata crkve u Wittenbergu. Međutim upravo u tome i jest problem kod većine piskarala. Prečesto nas muči pitanje - Zašto pišemo? Kome pišemo? Najiskreniji odgovor bi bio, sebi i zbog sebe. Ventiliranje problematičnih misli ili traženje rješenja problematičnih situacija vrlo je često jedini razlog pisanja, poezije pogotovo. Međutim postojala su vremena (za kojima iskreno žalim) kada su pisci osjećali svetu dužnost upozoravati ljude pisanjem na probleme u druš...

Posljednjih mjesec dana odgađam odlazak doktoru. Naime sve otkako me neki krelac opizd… po desnom koljenu za vrijeme revijalne malonogometne utakmice, muku mučim pri svakoj jačoj aktivnosti. Iako se ne radi o jakoj boli, velikoj ozljedi (pa čak niti nema otekline ili bilo kakave naznake da je išta ozljeđeno) nakon trčanja, nakon bicikliranja, nakon vježbanja ili igranja kvazinogometa – ne mogu više hodati od boli. Postoji li neki problem onda, vrlo vjerojatno da. Zašto do sada onda nisam otišao doktoru? Već sam mogao zaboraviti na bol. Jedini razlog koji mi pada na pamet jest da se bojim operacije do koje bi moglo doći. Naime, u 27 godina nikada nisam ništa polomio niti bio zbog ozbiljnije stvari u bolnici. Iznimke su potres mozga u 11. godini i napadaj bubrega u 23. godini, ali ni tada nisam bio ozbiljnije tretiran. Ova ozljeda bi me mogla prosljediti pod nož kojeg se lagano i užasavam. Naravno sad su operacije mačji kašalj… ali svejedno… previše sam puta slušao i pisao o pričama u ko...

Nevjerojatno je što sve možete doživjeti u kontaku s lokalnom samoupravom. Iako u teoriji sustav vladanja u Hrvatskoj i nije toliko loše zamišljen jer se od ”najvećeg” predsjednika vlade do ”najmanjeg” predsjednika mjesnog odbora zapravo kopira sustav podjele vlasti. I to je u redu. Međutim u posljednje vrijeme mi se čini kako se kopira još nešto. Naime, sustav vladanja. Vidjeli velemožni predsjednici mjesnih odbora kako se ponaša njihov stranački kolega gradonačelnik, koji je vidio isto kod kolege ministra, koji je pak isto vidio kod premijera pa svi kopiraju! Stoga se na kraju meni dogodi da dođem na dogovoreno mjesto u dogovoreno vrijeme kako bih napravio reportažu, samo da bih našao predsjenika mjesnog odbora ”mrtvog” pijanog! I onda kreće šou! Uglavnom, tijekom nekoliko prijašnjih razgovora s čovjekom preko telefona, učinilo mi se da je tip neprestano pijan, ali pretpostavio sam da ga ne poznajem dovoljno za takav zaključak jer čovjek napokon može imati kakav hendikep pa priča ko ...

Ujutro me probula vijest o solarnoj oluji koja bi Zemlju trebala zadesiti oko 2012. godine. Najavljeno je kako će svi elektronički aparati prestati raditi čime će se automatski ugastiti i planetarna telekomunikacijska mreža, a naravno time će se usporiti i cijelokupno funkcioniranje ljudske civilizacije. Neće više biti mobitela, interneta i nećete više čitati moje postove ovdje nego možda ako naiđete na kakav rukom ispisani papirić imat ćete sreće pročitati najnoviju nezanimljivu misao ugojenog Hrvata. Naravno posljednice moguće solarne oluje daleko su ozbiljnije i pogubnije nego ih ja ovdje mogu napisati (čitaj: ne da mi se!) i prema nekim predviđanjima trebat će 20 godina da se svijet oporavi od šoka te će sadašnja gospodarska kriza prema tome djelovati poput obične štucavice… (u kom slučaju je s.oluja naravno gripa) No, osobno, volio bih da nas zadesi takva nesreća. Volio bih da se ponovno stavi u središte svega čovjek. Bez elektroničkih pomogala, čovjek je jedino sposoban i kvalite...

Slumbering music fills my every thought as I sit here trying to find some meaning to the events occurred these past few days… and no more am I lost without hope because my cry turns to the crystal, loud and powerful sound of trumpets that are only briefly interrupted by soft and gentile notes of piano playing for me… and only me. For she is gone, never to be returned to me. My love, my happiness and madness roll all into one breathtaking beauty with her long dark hair and beautiful brown eyes… Her name is Harbor. And just like one, she invites the most beautiful and powerful old boats on to herself, promising them safety and shelter – but with the first dark clouds of the storm all the lies are reveled. Boats, small and great alike, all shatter their fragile bodies at the cold touch of sharp rocks hidden behind wooden crates at the peer. And as the mighty wind blows harder and faster and the sea rises from the deep end of the existence, one boat, small but sturdy, finds himself in a de...

Koliko puta smo čuli kako nam žene ne trebaju i složili se pijani od sedme pive u zadimljenom baru da ćemo svaku ženu samo jebat i odjebat, da bismo se drugi dan probudili s neopisivom glavoboljom i samo molili boga da nas ”žena” ne gnjavi previše nego da nas mazi i pazi kako samo ona zna i umije. Šta to govori o muškarcima? Hrabre pijandure, kukavni trezvenjaci? Odbijam u to povjerovati i tvrdim kako su stari latini bili u pravu kada su vikali s novoizgrađenih zidina Phanteona: ”IN VINO VERITAS!” pa smo tako i mi nepogriješivi kada pijani izbacujemo žestoke i hrabre rečenice, bile one o politici i globaloj uroti poznatijoj kao ekonomska kriza ili (ne)potrebi žena u našoj svakodnevnici. - No, pa kaj?! Ja morti ne znam oprati suđe! Je teško deti vodu v rajnglu i hiti piceka nek se kuha… al glavno da nas zajebavaju kak se ONE nadelaju - može se čuti u birtiji dok se muži sastanu. Isti muži za par sati legnu pored svojih ”nježnih” supruga i srećom prepijani ne čuju milozvučan hrk svoje vo...

U sve dubljem blatu recesije kojim koračamo posljednjih nekoliko mjeseci, sve je izraženije pitanje šta je bolje. Biti gazda ili radnik? Naime, nelikvidnost, otkazivanje sponzorskih ugovora, gašenje pojedinih sekcija/pogona i konačno krah, bankrot i propast godinama stvaranog poduzeća su mogućnosti s kojima se svako jutro budi svaki privatnik (koji nije dovoljno podmastio političare) dok njegovi radnici, opet ovisno o mogućim ishodima, razmišljaju o gubitku radnog mjesta. A šta je gore? Radiš, za sve manju plaću i počinješ se žestiti kako te nitko ne može toliko malo platit koliko ti malo možeš raditi pa kad i taj brod otplovi kupiš kartu za bus do HZZ-a i odeš kući, digneš noge i buljiš u tv psujući Sanadera i ekipu cijelo vrijeme znajući da si u pravu i da nigdje nisi pogriješio ili kopaš gorice. Ipak je sad to vrijeme. A tvoj gazda? U međuvremenu je vjerojatno propao pa ti sad može i pomoći oko kopanja.

Hrvatska je jedna od zamalja u kojima je demokratsko upravljanje državom u povojima, što je svima koji i mjesec dana u ovoj maloj zemlji velikih mogućnosti žive, vrlo jasno. Jedan od vrlo dobrih prikaza demokratskog vladanja je Ludbreg. Kako su nedavni događaji pokazali da su u Centrum mundi-u politička previranja češća nego u ostatku lijepe naše, tamošnji su se gradski poglavari dosjetili praktičnom rješenju. Jednom odlukom, adrese svih političkih opcija u Ludbregu izjednačene su i ravnopravne. Naime, u staroj zgradi Centralnog Komiteta danas su smještene središnjice lokalnih HSP, SDP, HDZ, HSLS, HSS, HNS te još nekoliko stranaka za koje većina Hrvata nije ni čula, što je vrlo dobar prikaz kako multipolitika(nstvo) može mirno koegzistirati. Jedino što svakodnevni porezni obveznik mora paziti kada se nađe u središtu političkih opcija, jest na koja vrata pokucati u slučaju da traži desnu stranku HSP koja je (igrom slučaja?) na lijevoj strani hodnika ili pak obratno. Dok se prema brojnim...

Uz zvukove drum’n'bass-a napumpan energijom pet pojedenih narandža spreman sam osvojiti svijet. Izaći i napiti se, prolupati i polupati sve izloge i stakla na automobilima. Spreman sam plesati u gužvi pijanih, napaljenih ljepotica pod svjetlima neonskih lasera usred velikog vlažnog i prljavog grada, a onda nakon pet sati mučenja, izbljuvati se po novoj košulji koju sam već odavno usmrdio dimom tisuću cigareta i polio nekim zelenim alkoholom koji sam pio jer je izgledao lijepo pod odbljeskom lasera svaki puta kada bih podigao čašu iznad glave samo da bi za pola sata gutao natrpani, preplaćeni (ne)začinjeni, kebab dok pored mene prolaze bukom basova izmučene studentice koje se vraćaju u krevete jer sutra imaju još jedno od stotine predavanja na koje ne žele ići. Spreman sam tražiti pravdu od uspavanog policajca jer ne želim preći preko uvrede koju mi je taksist izrekao kada mu nisam imao dovoljno za platiti zbog čega sam morao hodati pola sata pritom tražeći mjesto za spavanje, mjest...