Ima li istine u pripovjedanjima Evanđelista Mateja, Marka, Luke i Ivana? Odgovor je na to pitanje intiman i poseban za svaku osobu koja (ne)vjeruje u Isusa Krista, kršćanskog Boga i Crkvu, no o jednoj osobi, koja u ta pričanja vjeruje, ovih dana svakodnevno razgovaramo, komentiramo, kritiziramo, kako njega samog, tako i njegov posljednji i najnoviji, uradak. Riječ je naravno o Mel Gipsonu, američkom glumcu/redatelju, koji se već proslavio kao redatelj, s Oscarom nagrađenim, Hrabrim srcom. Zašto je popularni postapokaliptički antijunak(Pobješnjeli Max I, II i III) ili psihotični, losanđeleski detektiv(Smrtonosno oružje I, II, III i IV[!] ), koji se cijelu karijeru obilato koristio svojom seksipilnošću, odlučio snimiti film o posljednjih dvanaest sati života, (možda najvećeg čovjeka koji je ikad živio) Isusa Krista, opisujući i prikazujući muke koje je za to vrijeme Isus proživljavao. Sam Gipson odgovara, kako je duže vremena planirao taj film, ali da se tek sada odlučio na ekranizaciju.
Pravi razlog nastanka ovog filma je manje važan od rezultata, a to je da je film u svakom slučaju zapanjujući. Nema mnogo dilema oko ''veličine'' i važnosti filma. Kroz kratko vrijeme, film za koji se jedva našao voljan suradnik, postao je, možda blockbuster 2004. godine. Zbog čega je film o škakljivoj temi, razapinjanja Krista, postao svima zanimljiv i odličan film?
Radnja filma prati osnove pripovjedanja evanđelista: počevši s posljednjom večeri prije Kristova razapnuća, Juda izdaje svog spasitelja, Petar ga niječe tri puta, a Poncije Pilat, na čelu rimske vojske, ga osuđuje na križ. Radnja se prekida reminisencijama Isusa, o posljednjoj večeri, dolasku u Jeruzalem i kamenovanju Marije Magdalene (Monica Belucci). Cijela se radnja filma odvija na onodobnim jezicima, armejskim, hebrejskim ili latinskim, a vizualno film teži što realističnijem prikazu Pasije. Kontraverze vezane uz film, malene su (za razliku od nekih filmova što obrađuju sličnu tematiku, npr. Posljednje Kristovo iskušenje, Martina Scoresea), ali ipak prisutne. Riječ je o Gipsonovom slikanju prepričane radnje iz Biblije. Jesu li Rimljani bili tako brutalni i sadistički raspoloženi kod bičevanja i razapinjanja Isusa, nije li redatelj nakoniji Pilatu nego Židovima te nije li sam film antisemitski.
Gipson odgovara; NE. Sve što je u filmu, piše u Bibliji. Tako je slučaj da je gotovo jedini i glavni krivac za Kristovo raspeće, židovski svećenik, Kaif koji, prema filmu najviše osjeća prijetnju od Isusa. Sam Pilat prikazan je kao čovjek koji pokušava učiniti pravednu stvar i pita vlastitu ženu što mu je činiti.
Iz Gipsonove se režije tako zaključuje da ipak više favorizira Rimljane no Židove.
Kolorit filma vidljiv je već iz foršpana. Krvoprolićem koje vlada tokom Isusova bičevanja, što realističnije raspeće i misticiznim pojavama amorfnog Sotone te Judinim demonskim proganjanjima kao i navještanjem dolaska (prisutnosti) antikrista, film u trenucima prelazi u sfere najboljih horora, dok s druge strane izvrsnom režijom, montažom i iskusnom kamerom, pokazuje Isusovu čovječnost i ranjivost te zanatskim trikovima veže gledatelja uz patnju Krista poput vrhunske drame. Dužina filma još je jedna komponenta koja daje određenu dubinu Pasiji i efektu koji flim ostavalja nakon gledanja. Izuzev nekoliko ''mirnih'' uvodnih scena, ubrzo započinje mučenje Isusa koje se nastavlja do samog svršetka i tek posljednjom scenom prestaje. Sama dužina trajanja brutalnosti jedna je od rekordnih u filmovima uopće (usp. Braindead, Petera Jacksona, op.a.) te gledatelja nakon svršeta filma, ostavlja u osobnom preispitivanju same ljudske prirode (koja se kroz film pokazuje okrutnijom od samog Sotone) i osjećaju da smo upravo prošli, zajendo s Isusom, njegovu Pasiju. Možda sam film ne pokazuje dovoljne Kristovo odriješenje ljudskih grijeha, ljudske okrutnosti; time potkopavajući smisao Kristove muke, no ostaje mogućnost da je Gipson pretpostavio kako gledatelja nije potrebno podsjećati na to, već ga sjetiti koliko ljudski rod može biti okrutan prema nekome tko nam nikako ne prijeti, niti nam je što nažao učinio.
Jim Caviezel, glumeći Krista ostavio je dojmljiv utisak, prikazujući zavidnu sposobnost ovladavanja Armejskim, Hebrejskim i Latinskim jezikom, ali i mirnoćom koju unosi u lik Isusa Krista. Kako je sam Gipson izjavio, gledajući ga, stvarno povjerujete da gledate Krista(?). Uz njega, istaknuli su se i Maia Morgenstern, kao Marija, Isusova majka te Rosalinda Celentano sa diaboličnom izvedbom nečastivog.
Ocjena: 4,7/5
Pravi razlog nastanka ovog filma je manje važan od rezultata, a to je da je film u svakom slučaju zapanjujući. Nema mnogo dilema oko ''veličine'' i važnosti filma. Kroz kratko vrijeme, film za koji se jedva našao voljan suradnik, postao je, možda blockbuster 2004. godine. Zbog čega je film o škakljivoj temi, razapinjanja Krista, postao svima zanimljiv i odličan film?
Radnja filma prati osnove pripovjedanja evanđelista: počevši s posljednjom večeri prije Kristova razapnuća, Juda izdaje svog spasitelja, Petar ga niječe tri puta, a Poncije Pilat, na čelu rimske vojske, ga osuđuje na križ. Radnja se prekida reminisencijama Isusa, o posljednjoj večeri, dolasku u Jeruzalem i kamenovanju Marije Magdalene (Monica Belucci). Cijela se radnja filma odvija na onodobnim jezicima, armejskim, hebrejskim ili latinskim, a vizualno film teži što realističnijem prikazu Pasije. Kontraverze vezane uz film, malene su (za razliku od nekih filmova što obrađuju sličnu tematiku, npr. Posljednje Kristovo iskušenje, Martina Scoresea), ali ipak prisutne. Riječ je o Gipsonovom slikanju prepričane radnje iz Biblije. Jesu li Rimljani bili tako brutalni i sadistički raspoloženi kod bičevanja i razapinjanja Isusa, nije li redatelj nakoniji Pilatu nego Židovima te nije li sam film antisemitski.
Gipson odgovara; NE. Sve što je u filmu, piše u Bibliji. Tako je slučaj da je gotovo jedini i glavni krivac za Kristovo raspeće, židovski svećenik, Kaif koji, prema filmu najviše osjeća prijetnju od Isusa. Sam Pilat prikazan je kao čovjek koji pokušava učiniti pravednu stvar i pita vlastitu ženu što mu je činiti.
Iz Gipsonove se režije tako zaključuje da ipak više favorizira Rimljane no Židove.
Kolorit filma vidljiv je već iz foršpana. Krvoprolićem koje vlada tokom Isusova bičevanja, što realističnije raspeće i misticiznim pojavama amorfnog Sotone te Judinim demonskim proganjanjima kao i navještanjem dolaska (prisutnosti) antikrista, film u trenucima prelazi u sfere najboljih horora, dok s druge strane izvrsnom režijom, montažom i iskusnom kamerom, pokazuje Isusovu čovječnost i ranjivost te zanatskim trikovima veže gledatelja uz patnju Krista poput vrhunske drame. Dužina filma još je jedna komponenta koja daje određenu dubinu Pasiji i efektu koji flim ostavalja nakon gledanja. Izuzev nekoliko ''mirnih'' uvodnih scena, ubrzo započinje mučenje Isusa koje se nastavlja do samog svršetka i tek posljednjom scenom prestaje. Sama dužina trajanja brutalnosti jedna je od rekordnih u filmovima uopće (usp. Braindead, Petera Jacksona, op.a.) te gledatelja nakon svršeta filma, ostavlja u osobnom preispitivanju same ljudske prirode (koja se kroz film pokazuje okrutnijom od samog Sotone) i osjećaju da smo upravo prošli, zajendo s Isusom, njegovu Pasiju. Možda sam film ne pokazuje dovoljne Kristovo odriješenje ljudskih grijeha, ljudske okrutnosti; time potkopavajući smisao Kristove muke, no ostaje mogućnost da je Gipson pretpostavio kako gledatelja nije potrebno podsjećati na to, već ga sjetiti koliko ljudski rod može biti okrutan prema nekome tko nam nikako ne prijeti, niti nam je što nažao učinio.
Jim Caviezel, glumeći Krista ostavio je dojmljiv utisak, prikazujući zavidnu sposobnost ovladavanja Armejskim, Hebrejskim i Latinskim jezikom, ali i mirnoćom koju unosi u lik Isusa Krista. Kako je sam Gipson izjavio, gledajući ga, stvarno povjerujete da gledate Krista(?). Uz njega, istaknuli su se i Maia Morgenstern, kao Marija, Isusova majka te Rosalinda Celentano sa diaboličnom izvedbom nečastivog.
Ocjena: 4,7/5
Primjedbe
Objavi komentar